Okrugli rođendani ili obljetnice prilika su za „povlačenje crte“, „sastavljanje obračuna“ ili jednostavno za pogled unatrag. Gdje smo bili, što smo radili, koliko smo „napredovali“, dokle smo stigli? Kad je riječ o Danima hrvatskoga filma, ta se pitanja ne odnose toliko na sam festival, iako će se i o tome raspravljati upravo na ovogodišnjem izdanju, koliko na kinematografiju koju on prema svojoj definiciji i temeljnoj svrsi predstavlja i promovira.
Zato smo Dragana Juraka, uglednog filmskog kritičara i jednog od ovogodišnjih selektora, koji godinama ustrajno ponavlja kako su Dani hrvatskoga filma najvažniji hrvatski festival, zamolili da izdvoji ono nešto novo u hrvatskoj kinematografiji što su Dani tijekom trideset godina izbacili na površinu. Odgovor je stigao munjevitom brzinom: Žene, redateljice! Ženski film!
Bez namjere da diskriminiramo bilo koga, a ponajmanje sve one filmaše muškoga roda koji su, još uvijek brojčano dominantni, proteklih trideset godina podjednako doprinosili poboljšanju krvne slike domaće kinematografije, sljedeće stranice kataloga i jedan retrospektivni program posvećujemo njihovim kolegicama – redateljicama, odnosno tom novom fenomenu hrvatske kinematografije. On u svakom slučaju nije endemska, već globalna pojava, samo smo mi u tom pogledu možda kaskali za svijetom, pa ga tek odnedavno primjećujemo. Danas smo, a to pokazuje i statistika ovogodišnjeg natjecateljskog programa (gotovo polovicu filmova režirale su one), već blizu ideala 50:50, koji je sebi kao cilj postavila i europska filmska zajednica. Brojke podupiru i friške vijesti s međunarodnih festivala o nagradama mladim redateljicama, koji će zasigurno promijeniti „odnose snaga“ i u dugometražnom mainstreamu, gdje je pristup ženama bio daleko teži.
Draganu Juraku prepuštamo i retrospektivni osvrt na te važne „ženske“ Dane i protekle godine, a pratiteljima domaćega filma nudimo izbor, ili tek jedan od mogućih izbora filmova koji su nas protekla tri desetljeća uznemiravali, uzbuđivali i veselili, a njihovim autoricama donosili nagrade, priznanja i ohrabrenja. Od 10. do 23. rujna oni će biti besplatno dostupni na platformi www.croatian.film, gdje se već nalaze i drugi vrijedni kratkometražni filmovi, što zahvaljujemo Umjetničkoj organizaciji Zagreb film festival.
Dani žena
Online retrospektiva filmova hrvatskih redateljica nagrađivanih na Danima hrvatskog filma na platformi www.croatian.film, 10-23. rujna 2021.
Blue helmet
Jelena Rajković, dokumentarni, Akademija dramske umjetnosti, 1993
Prve nagrade došle su poslije (Noć za spavanje, 1995, Zagorje, dvorci, 1997) no prerano preminula Jelena Rajković (1969-1998) privukla je pozornost upravo ovim studentskim dokumentarcem na drugim Danima hrvatskoga filma 1993, dokumentirajući bez ijedne riječi i sa zamjetnom dozom stilizacijsko-ironijske distance prisutnost uredno ustrojenih, izglačanih i posve neučinkovitih „plavih kaciga“ u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata. Hrvatski dokumentarac više nije smio biti isti, a nagrada za mlade redatelje Društva hrvatskih filmskih redatelja, ustanovljena poslije njezine smrti, dobila je Jelenino ime.
In/dividu
Nicole Hewitt, animirani, Zagreb film, 1999, 16 mm, 7’49”
Poslije definitivnog povratka iz Londona, gdje se školovala, i kasnijeg otiskivanja u multimedijalne vode, pedagoški rad i teoriju umjetnosti, Nicole Hewitt realizirala je nekoliko filmova u stop-animaciji. In/Dividu je najuspjeliji i najnagrađivaniji među njima, a značio je estetski i eksperimentalni pomak kako u produkciji tada ne osobito produktivnog Zagreb filma tako i u hrvatskoj animaciji. Opisivan kao „istraživanje dekonstrukcije i dislokacije materije“, film „ispituje integritet i stabilnost stvari razlažući ih na osnovne elemente i ispitujući njihovo porijeklo“.
- 8. dani hrvatskoga filma, 1999 – Oktavijan, nagrada Hrvatskog društva filmskih kritičara, za najbolji animirani film
Dečko kojem se žurilo
Biljana Čakić, dokumentarni, Factum, 2001, 53′
Autorici je donio konačno smirenje, niz nagrada i priznanja te naslov „hrvatske Antigone“, gledateljima ponudio nadomjestak kolektivne katarze za traume izazvane nedavnim ratom, a domaću dokumentaristiku okrenuo prema autobiografskim, osobnim pričama. To je tek dio „bilance“ sugestivne i depatetizirane potrage redateljice Biljane Čakić za bratom nestalim tijekom ratnih događanja 1991, dokumentirane nizom lutanja ratom poharanom provincijom i susreta s ratnim akterima ili svjedocima, a vođene željom da se na kraju potrage vrati normalnome životu.
- 10. dani hrvatskoga filma, 2001 – Grand prix i nagrada za najbolju režiju, Oktavijan za najbolji srednjemetražni dokumentarni film
In whitest solitude
Rada Šešić, eksperimentalni, Phanta film (Nizozemska), 2001, 9′
Nekadašnja bjelovarska amaterka, potom novinarka i kritičarka Rada Šešić, početkom 1990-ih zamijenila je hrvatsku adresu nizozemskom, nastavila se baviti istim poslom, zdušno promovirati hrvatski film kao kuratorica uglednih festivala, a u međuvremenu se dokazala i kao autorica u profesionalnoj kinematografiji. Njezin kratki eksperimentalni prvijenac odiše osobnim iskustvom izmještenosti ili egzila, kao poetičan i melankoličan bijeg u prošlost izražen koreografijom plesačice unutar zidova sobe ispunjene patinom obiteljskih i filmskih memorabilija.
- 12. dani hrvatskoga filma, 2003. ‒ Oktavijan za najbolji dokumentarni film
Patchwork
Tanja Miličić, dokumentarni, 2003, 50′
Dugogodišnju producenticu Pulskog filmskog festivala upoznali smo upravo na Danima i kao redateljicu s ovim dokumentarcem, premda to nije bio i njezin prvi autorski film. U ovom se odlučila pozabaviti svojom obitelji i pokazati kako poslije raspada Jugoslavije žive i razmišljaju njezini roditelji u Istri, a kako rođaci s druge strane hrvatske granice, u ruralnoj Srbiji. Skrivajući se iza kamere, ali otkrivajući svoju bliskost s akterima pitanjima koja im postavlja, autorica sugestivno pokazuje koliko pojedinca više od podrijetla određuje sredina u kojoj živi, a istodobno govori o osjećaju (ne)pripadnosti, odnosno o problemu konstitucije vlastita identiteta, čime se hrvatski film u to doba tek stidljivo (ili nikako) bavio.
- 12. Dani hrvatskog filma 2003 ‒ nagradu za najbolju režiju i najbolju debitanticu, Oktavijan za srednjemetražni dokumentarni film
Tri ljubavne priče
Snježana Tribuson, kratki igrani, Kinorama d.o.o., 2007, digitalna beta, 25′
Do kraja devedestih Tribuson je bila jedna od rijetkih aktivnih redateljica u domaćem gotovo isključivo muškom redateljskom društvu i jedina kojoj je do kraja prošlog stoljeća uspjelo snimiti cjelovečernji igrani film, a pritom i nasmijati publiku. Nakon uspjeha Tri muškarca Melite Žganjer, u novom se mileniju, u svojem humorno-ironijskom stilu, pozabavila i obiteljskim nasiljem realizirajući i jedan od prvih hrvatskih „lažnih“ dokumentaraca. Film prepliće tri crnohumorne priče o ženama koje na različite načine zlostavljaju njihovi muškarci: prvu muž, opsjednut ljubomorom, drži zaključanu u kući i ormaru pa ona bježi u „sigurnu kuću“; druga se ispovijeda iz zatvora o tome kako je svome zlostavljaču odsjekla ruku, dok se treća hvali kako je konačno dočekala skladan odnos s mužem jer je njega „smirio“ moždani udar.
- 16. Dani hrvatskoga filma, 2007. ‒ Oktavijan za najbolji kratki igrani film
Sve pet!
Dana Budisavljević, dokumentarni, Factum, 2004, 45′
Prvi i hrabar redateljski korak u uspješnoj profesionalnoj karijeri diplomirane montažerke, a kasnije istaknute producentice i prve redateljice koja je u Puli osvojila Veliku zlatnu arenu za najbolji film (s Dnevnikom Diane Budisavljević). Za Sve pet! svoju životnu priču otvoreno izložila bivša pornografska glumica iz Kaštela, pričajući kako je, nakon nesretnog djetinjstva, kao žrtva traffickinga i nametnute prostitucije u Amsterdamu, „dogurala“ do naslovnice Playboya, da bi se naposljetku vratila u rodno mjesto i pokušala započeti normalan život. Kršenje tematskih tabua, a time i pretvaranje životne antijunakinje u svojevrsnu heroinu, Dani Budisavljević donijelo je i jednako važan Grand prix na 14. danima hrvatskoga filma 2005.
Nije da znam, nego je tako
Tanja Golić, kratki igrani, Akademija dramske umjetnosti, 2006, 15′
Tanja Golić vlasnica je dvaju Oktavijana (za jedan igrani i jedan dokumentarni film), ali je i prije njihova osvajanja uživala poštovanje ljubitelja alternativnog filma. U igranom Nije da znam, nego je tako, uz scenarističku asistenciju dvoje glumaca ‒ Darije Lorenci i Rakana Rushiadata ‒ koji su odlučili pred dokumentaristički nemirnom kamerom (iz ruke) ogoliti i dio svoje bračne intime, uspjela je uprizoriti napetu i uvjerljivu komornu dramu u stvarnom vremenu. Film je Oktavijanom za kratki igrani film nagradila i kritika, a nagradu stručnog žirija za režiju na 15. danima hrvatskoga filma 2006. dijelio s jednako životnim dokumentarcem, Čekajte, čekajte iste autorice, Tanje Golić.
Što sa sobom preko dana
Ivona Juka, dokumentarni, 4Film, 2006, 73′
Već zapažena u kratkom metru, u svojem cjelovečernjem debiju Ivona Juka ubrizgala je domaćem dokumentarcu jaku adrenalinsku injekciju unakrsnim portretima trojice osuđenika iz Lepoglave u danima njihove pripreme za nastup u terapijskoj kazališnoj izvedbi Shakespearova Sna ivanjske noći unutar zidova zatvora. S domaćeg kino-ekrana do tada se nisu čule takve ekstenzivne i iskrene ispovijedi marginalaca osuđenih zbog teških zločina i tako otvorene priče o lošim navikama i postupcima u prošlosti, koji ljude odvode ili vraćaju u zatvor. Jukin je film režiran i snimljen dinamično, reklo bi se „muški“, ali i s toplim „ženskim“ touchem koji teškim prijestupnicima osigurava ljudsko dostojanstvo.
- 15. dani hrvatskoga filma 2006 ‒ Grand prix, nagrada za montažu, Oktavijan za dokumentarni film
Ručak
Ana Hušman, eksperimentalni, Pangolin, 2008, 17’20”
Kuća, tržnica, nogomet… ‒ između ovih „prizemnih“ stvari koje je Ana Hušman, primadona hrvatske alternative, stavila pod svoju satiričku lupu i podvrgla ođuđavajućoj eksperimentalnoj analitici, smjestio se i Ručak, film koji se bavi „običajima pri jelu i pilu (…) jer, kako kažu, „zajedničko jedenje centralo je mjesto na kojem pokazujemo svoju uglađenost i civiliziranost.“ Kao i u prethodnim filmovima, a osobito u nagrađivanom Placu, svakodnevni rituali Anu Hušman privlače zbog svoje ritualizirane reprodukcije društvenih obrazaca, s kojima je kao većina nas vjerojatno odrasla, a sada ih ironijski teatralizira stilziranim perfomansima svojih prijatelja, kolega i vlastite obitelji. Profesija, kritičari i publika 17. dana hrvatskoga filma 2008. bili su jednodušni: Ručak je osvojio Grand prix, Oktavijana za eksperimentalni film i nagradu publike.
Mušice, krpelji i pčele
Hana Jušić, kratki igrani, 2012, 29’50”
Po senzibilitetu srodna na Danima višestruko nagrađivanoj Sonji Tarokić, s kojom je u koautorstvu realizirala i nekoliko kratkih filmova, Hana Jušić voli svoje likove nazivati „kretenima“, koji su dionici ili proizvodi obiteljske disfunkcije ili patologije. U njezinom kratkometražnom opusu, od zapaženih studentskih do prvih profesionalnih igranih filmova, oni su duboko zašli u zonu groteske i apsurda, pa tako i u ovom pastoralno ambijentiranom i rafinirano režiranom filmu, u kojem se, među muhama, komarcima i krpeljima, sukobljavaju iluzije i strasti dviju frustriranih sestara, filingranski oblikuju likovi, njihove tenzije i mizanscene.
- 21. dani hrvatskoga filma 2012. – Oktavijan za kratki igrani film, Nagrada „Jelena Rajković“ za redatelja do 30 godina starosti
Iza lica zrcala
Katarina Zrinka Matijević, dokumentarni, Factum, 2016, 42′
Prva ženska dobitnica Grand prixa (1999) u povijesti DHF-a, i to za studentski dokumentarac Dvoboj, u kojem je promatrački dokumentirala svakodnevni duel majke i malodobnog sina, sedamnaest godina poslije kameru okreće prema Lici, postojbini svojih predaka, vođena potrebom da se suoči s vlastitim gubicima, a njihovim osvješćivanjem uspostavi čvršću spiritualnu vezu sa ženskom linijom svoje obitelji. U poetski intoniranom, vizualno i zvučno rafiniranom ispovjednom dokumentarcu, lik autorice, kojoj čujemo samo glas, postupno izvire iz istodobno očaravajućeg lijepog i surovog ličkog krajolika.
- 25. Dani hrvatskoga filma ‒ Oktavijan za dokumentarni film
