NEUROMANTIS RELIGIOSA DALIBORA BARIĆA
Predstavljanje omnibusa u nastajanju
Mašta Dalibora Barića, jednog od najplodnijih autora s eksperimentalno-animacijskoga krila kinematografije i višestruko nagrađivanog autora na Danima hrvatskoga filma, ni trenutka ne miruje. Između produkcije glazbenih spotova, koji se mogu vidjeti na youtubeu ili na Danima hrvatskoga filma, iz njegove čarobne digitalne kutije nedavno su izašli, i još izlaze, novi kolažirani svjetovi sastavljeni od mnemoničkih fragmenata i fantastičnih vizualnih zamišljaja, koji će se u skoroj budućnosti povezati u omnibus Neuromantis religiosa. Nadajući se skorašnjoj premijeri toga djela u nastajanju, na završnoj večeri 31. dana hrvatskoga filma, uz gostovanje autora, pretpremijerno predstavljamo tri filmske minijature koje će biti sastavni dio tog neobičnog omnibusa. Do tog susreta na pozornici kina Tuškanac, autor je s nama podijelio ovo:
Osnovna ideja nastala je prošlog ljeta. Jednoga dana, dok smo se šetali s djecom, pronašli smo dvije bogomoljke. Jedna se, bježeći pred nama, popela na nekakav grm, na kojem smo otkrili i drugu. “Mama i dijete bogomoljka”, rekli su Pino i Lina. Neko vrijeme smo se uzajamno promatrali u tišini ljetnjeg sumraka. Bogomoljke nas, i mi njih. Kad smo odlazili, na pamet mi je pala čudna slika u kojoj se udaljujemo viđeni iz perspektive bogomoljki. Zatim sam zamislio kako su bogomoljke hotimično apsorbirale komadić naše svijesti, poput nekog haluciogena; one su bile pod utjecajem našeg iskustva, u našoj qualiji.
Kasnije, dok mi se ta slika vraćala, odmotavao sam slojeve mogućih značenja. Protok vremena, osjećaj neke buduće nostalgije, strahova, želja, nemira, snova, smisla. Bogomoljka ili Mantis religiosa postala je Neuro-mantis, neu-romantis. Predator koji se hrani pričama, iskustvom, snovima, smislom i značenjima.
Svaki film načinjen je oko pjesme ili spoken word poezije, pa ga nekako doživljavam kao vizualni glazbeni album. Teme variraju od znanstvene fantastike do osobnih intimnih doživljaja svakodnevice koja u te priče ulazi filtrirana snovitim, introspektivnim interpretacijama. Ukratko, priče nastaju na mjestima preklapanja snova, sjećanja i jave.
Filmovi su rađeni u kvadratnom Instagram formatu koji mi je izgledao bliži slikarskom platnu ili fotografiji ili animiranim GIF-u, što mi je pomoglo da se oslobodim ideje da radim film i neopterećen istražujem što se sve tu može napraviti. Jednostavno sam sjeo za kompjutor i radio, na neki način projicirao unutarnjeg sebe u te filmove. Oni su moj autoportet.
Dishwasher song, 3’10”
Kratka priča ispovjednog tona koju je moj prijatelj Josip Radić savršeno opisao kao „Daft Punk meets Nick Cave“. U nelinearnom narativu spominju se mala mjesna knjižnica, Raymond Carver i Margarite Duras, uz neke znanstvenofantastične motive.
Ghost Story, 6’16”
Zbog industrijske revolucije velike kuće i mnogobrojna posluga trend su među novonastalom srednjom klasom. Kuće su poput labirinta s mnogim tajnim prolazima i vratima. Sluge se poput duhova pojavljuju i nestaju spremajući sobe, namještajući posteljinu, prazneći pepeljare, itd. Negdje sam čitao o vezi popularnosti “Penny Dreadful” štiva o duhovima i ovoga fenomena.
Apple Galaxy, 3’04”
U svim navedenim filmovima koristio sam se text to speech generatorima i vokoderima sugerirajući neku post-ljudsku distancu, iako su sve pjesme i teme emocionalno nabijene. U ovom filmu htio sam stvoriti atmosferu robota koji “izvode” Leonarda Cohena.
