Psychographic
Defragmentacija prošlosti. Slikar, majka i dijete sačinjavaju nukleus obitelji ‒ gubitak majke vodi do rastakanja memorije, a sjećanja postaju znakovi, ritualno zaglavljeni u beskonačnosti.
Umjetnikov artificijelni prostor dovodi ga u sukob s okolinom. Nakon što utone u svojevrsni mrak duše, ponire duboko u sebe. Kroz fikciju dolazi do zajedničkoga duhovnog doživljaja u kojem on i dijete ostvaruju bliskost. Sredstvima same umjetnosti on nalazi put do pomirenja. Njegova umjetnost postaje ulaz u nadrealni duhovni prostor u kojem propituje humanističku dimenziju vlastite umjetnosti.
