Od mikrosvijeta pa do makrosvijeta, i natrag.
Od zagrebačke obitelji u samoizolaciji, do ljubavi oko svijeta. Pandemija corona virusa kruži svijetom; ljubav kruži svijetom. Dok parovi s raznih strana globusa pričaju o svojim vezama i brakovima, ljubavnim anegdotama i običajima, sinovi Matijevića izvaljeni na trosjedu i s nogama ispruženima na stoliću gledaju televiziju, a do njih roditelji kleče na tepihu dnevne sobe i pred istim se televizorom mole.
Mogli smo izabrati i neki drugi par za predstavljanje selekcije ovogodišnjeg dokumentarnog filma, no Matijevići u izolaciji i Ljubav oko svijeta u produkcijskom smislu možda daju najbolju sliku geografskog raspona dokumentarnog filma: od najudaljenijih kutova svijeta do jednog zagrebačkog stana. Dok ljubav okreće svijet, na vrata zagrebačke obitelji kuca pandemija. Veliko se susreće s malim. Globalno s intimnim. Pandemija i ljubav s ljudskim mikrosvjetovima.
Netko film pronalazi u snimanju svog nožnog palca, u „mjestopisu“, netko po isti film odlazi na drugi kraj svijeta. Matej Matijević nije izašao iz stana da bi progovorio o globalnom, Rostuhari su obišli svijet da bi pronašli intimno…
U godini potresa i pandemije obilježeno je 100 godina Labinske republike, 40 godina Novog vala, 40 godina gorske službe spašavanja u Karlovcu, 30 godina od početka rata u Dubici (Dubica, Marina Aničić Spremo), 15 godina od jedne razredne mature u Bjelovaru (Jedna od nas, Đuro Gavran)… Opća povijest miješa se s kulturnom povijesti, sa sportskom povijesti, razrednom povijesti; ili pak s povijesti prošlih ljeta (Daleko je more, Jakov Torić). Tu možemo stati. Malo se prelama u velikom, a osobno u općem.
Opća povijest dobiva osobno lice. Koordinatorica projekta Labin Art republika (Labinska republika, Goran Načinović) prenosi što je njezin nono prije sto godina rekao noni: „Luce, danas će kovari štrajkat. I ja ću biti s njima“. Tako je to, u dvije rečenice, bilo prije sto godina u Labinu, na početku štrajka koji će odjekivati poviješću. Istodobno, u filmu o jednom prošlom ljetu osobna povijest dobiva šire, univerzalno značenje (sunce nas je „zablištilo“, kaže melankolični narator, kao da je sve trajalo duže no što je bilo: „kad se sitim lita, sitim se toga“).
Pokušavamo dati gabarite selekcije. Ali kako procijeniti jednu godišnju dokumentarnu produkciju? Kojom mjerom? Brojem filmova? Autorskom intrigantnošću? Tragovima vremena utisnutima u dokumentarce?
Svi tih elemenata ima u ovogodišnjoj produkciji. Spomenuli smo geografsku širinu, povijesnu širinu; odnos intimnog i općeg. Tu je i autorska intrigantnost: Jasmine Beširević
(Sad sam ja Irena), Filipa Antonija Lizatovića (Axiom), Tomislava Šobana (Kad odlučim kako započeti); duh vremena: Josip Lukić (Bijeli Božić), Renata Poljak (Split), Bela Bračko (Bog na kotačima); intrigantne individue: Karlo Vorih (Mila), Toni Jelenić (Martin Torpedo), Martine Marasović (Staklena kuglica), David Bakarić (Od tebe sam sretan)… Ne pokušavamo istaknuti pojedine filmove, samo naznačiti opseg selekcije, gledati godišnju produkciju dokumentarnog filma kao jedan golemi kaleidoskop.
Unutar tog kaleidoskopa žiri i gledatelji pronaći će svoja dva, tri, četiri favorita. No i ta dva, tri, četiri favorita na kraju su samo djelić jedne šire, fantastične slike.
Dragan Jurak
