Tradicionalno, navikom, inercijom, kad se u svakodnevici povede riječ o kakvoj kinematografiji, obično se samorazumljivo govori ponajprije o cjelovečernjem igranom filmu kao o podrazumijevano reprezentativnom i relevantnom kvalitativno-vrijednosnom pokazatelju. Valjanih razloga za takvo mnijenje ne nedostaje, ono nije izričito pogrešno ili promašeno, no zanemarivanje ostalih rodova i slikopisa kraćega trajanja zacijelo jest manjkavost, budući da oni itekako pridonose općoj slici, katkad, nerijetko, istraživački znatno živahnije i odvažnije od rečenoga cjelovečernjeg igranog filma koji se mahom, implicitno, po prirodi stvari računajući na širu gledanost, nastoji držati provjerenih kanona prijemčivosti.
Posljednjih godina, u više-manje neobveznim razgovorima među ovdašnjim ljubiteljima i pratiteljima kinematografije, uključujući i same autore, nije rijetkost čuti mišljenje da je, kad je riječ o cjelovečernjim ostvarenjima, novije razdoblje u nas dalo više (barem u omjerima realiziranih ostvarenja u pojedinome rodu) iznimnih dokumentarnih negoli igranih filmova, da je u tom pogledu dokumentarni superioran igranomu. Na ovogodišnje Dane hrvatskog filma prijavljeno je, doduše, razmjerno malo dokumentarnih ostvarenja, trideset šest, među kojima tek četiri cjelovečernja, no svako od njih ima potencijala – što, dakako, ne ovisi samo o njihovoj kvaliteti, nego i o nizu raznih okolnosti – uvrstiti se među ona koja pamtimo, ona koja će obilježiti godinu ili sezonu, ona koja će ostati trajno zapisanima među klasicima.
Hoće li to biti Veće od traume cjelovečernje debitantice Vedrane Pribačić, usmjeren na prikaz terapije žena silovanih u Domovinskome ratu, koji je unatoč trpkoj temi, što ne izaziva ugodu, na nedavnom 18. ZagrebDoxu osvojio Nagradu publike, i to visokom ocjenom 4,94? Već zapažen i nagrađivan (Liburnia Film Festival, Oktavijan, Motovun, Trst) Tvornice radnicima Srđana Kovačevića, o stoičkim samoupravljačkim nastojanjima radnika suvlasnika tvornice alatnih strojeva ITAS-Prvomajska u Ivancu? Izvrnuto intimistički, eksperimentalistički Prozori Damira Radića koji gledajući van, kroz prozore, snažno priziva razmišljanja o onomu unutra? Ili Hrvatskog narodnog preporoda Gorana Devića što, u autorovu prepoznatljivu suzdržano promatračkomu pristupu, prati stanare zgrade u sisačkoj ulici iz naslova, opjevavajući svakodnevni život?
Nešto kraći, takozvani srednjometražni Jedna jedina: Srpom i batom razbit ćemo atom Lane Kosovac, epizoda trodijelne televizijske serije (za HRT), neuobičajeno temeljito i dinamično razgrće povijest bavljenja nuklearnom energijom u Hrvatskoj i Jugoslaviji; Zaželi Maria Papića kinoklubaškom predanošću i odmakom od središnjice zagleda u odsječak naslovnoga programa skrbi u općini Primorski Dolac; Volim Anje Koprivšek spremno se prilagođava nepredvidljivim sinusoidama i zaokretima u sazrijevalačkim snalaženjima mlade Romkinje.
Ostali, kratki filmovi, mahom studentski, radionički, klubaški, pretežno mladih i mlađih autora – Babajanja Ante Zlatka Stolice, Disident Ivana Mihaljevića, Jelʼ kužiš sad Lucije Brkić, Jelʼ ti frka kad ti priđem i Laku noć, oprosti Sare Alavanić, Mediteraneo Jakova Torića, Tu sam trenutno Marte Dijak i Vjerin trokut Nine Matusine – najvećma su okrenuti svojevrsnom autoportretiranju, a to čine odgovarajuće mladenačkim iskrenjem, čak i kad su meditativnoga tona, živo, znatiželjno i odvažno iskušavajući mogućnosti izraza, često minimalnim sredstvima postižući mnogo.
Janko Heidl
