Kratka retrospektiva Nebojše Slijepčevića

Nebojšu Slijepčevića, redatelja Čovjeka koji nije mogao šutjeti, dobitnika ovogodišnje Zlatne palme za kratki film koji se prikazuje u Natjecateljskom programu 33. DHF-a, šira javnost poznaje ponajprije kao dokumentarista – autora rado gledane zbiljske tragikomedije Gangster te voli (2013) i „kontroverzne“ Srbenke (2018) koja je usprkos naramku međunarodnih nagrada uzbudila one duhove koji u hrvatski film s vremena na vrijeme zalutaju temeljem nekolicine uvijek istih ključnih riječi. I doista, Nebojša jest dokumentarist čiji vrlo poseban pristup karakterizira opservacijsko-participativni modus u kojem je participacija u odnosu na promatranje rijetka i suptilna, ali kirurški precizna i počesto presudna. U pristupu temama i protagonistima on se na naoko pristojan, delikatan i odmjeren način ustvari beskompromisno laća neuralgičnih točaka društva poput sistemske marginalizacije pojedinaca i skupina, nasilja, ksenofobije i rasizma, obiteljskih trauma i manjka empatije, stavljajući pred gledatelja oštre i nedvosmislene prikaze etičkih posrnuća zajednice u kojoj participira. Na iznenađenje ne samo opće publike, već i ponekog filmskog insidera, ova retrospektiva Slijepčevićevih kratkometražnih radova podsjeća, međutim, kako je riječ o svestranom sineastu koji ne samo da već godinama režira i igrane filmove (kojima, naviknut na dokumentarističko „totalno autorstvo iz nužde“, često uz režiju potpisuje i scenarij, kameru i montažu), već se jednom prihvatio čak i animiranog filma kojemu je vlastitom rukom nacrtao likove i pozadine. Put do najveće filmske nagrade dodijeljene hrvatskom autoru od osamostaljenja države tako je dulji i složeniji nego što se može činiti te je, uz igrane fabule s naročitim senzibilitetom za tenzične situacije, popločan i nizom televizijskih djela u kojima je Slijepčević uspješno nadišao ograničenja i zadanosti TV produkcije, izdižući svoje „epizode“ na razinu trajne umjetničke vrijednosti.