Welcome to Evently

Lorem ipsum proin gravida nibh vel veali quetean sollic lorem quis bibendum nibh vel velit.

Evently

Stay Connected & Follow us

Simply enter your keyword and we will help you find what you need.

What are you looking for?

Image Alt

Pogled unatrag – obnovljena baština

Nije bilo baš jučer kada se počelo pričati kako su na put s one strane Atlantika prema istočnim jadranskim obalama krenula dva skenera, magične naprave koje posvuda u svijetu spašavaju od propadanja dotrajale ili neprikazive filmske vrpce. Jedan je trebao doploviti do Prisavlja 3, adrese državne radiotelevizije, drugi do zgrade u Savskoj ulici gdje danas stoluje filmski arhiv Hrvatskog državnog arhiva. O konačnom dolasku prekomorskih „putnika“, međutim, nema još nikakvih vijesti. A sve i da, nakon najava starih nekoliko godina, jesu konačno stigli do tih bitnih arhivističkih odredišta,  pitanje je tko bi sofisticirane naprave, od kojih se očekuje konačno pokretanje sustavne digitalizacije hrvatske filmske baštine (bez njezine ovisnosti o komercijalnom autsorsanju u domaćim ili inozemnim studijima), mogao stručno opslužiti. Taj su problem davno riješile čak i manje zemlje u našem okruženju, poput Slovenije i Makedonije, poslavši na inozemnu obuku buduće spasioce svoga nacionalnog filmskog blaga.

Dok je tako kako jest, i dalje ćemo misliti da je to što se mic-po-mic uspjelo digitalizirati i restaurirati u nekoliko domaćih privatnih studija (prema narudžbama iz HDA-a, HFS-a, ponajviše iz Zagreb filma, a uz skromne dotacije javnih fondova) ‒ sve što iz hrvatske filmske prošlosti imamo vidjeti i drugima pokazati. S druge strane, trebamo biti sretni da je ta spora i skupa rabota ipak dohvatila dijelove antologijske celuloidne baštine, pa se nekih od iščezlih velikana imamo čime prisjetiti.

Između dva izdanja Dana hrvatskoga filma, koja dijeli tek osam mjeseci, napustila su nas čak dvojica, obojica iz iste kinematografske branše – animacije: Pavao Štalter (r. 1929) u listopadu prošle godine, Borivoj Dovniković-Bordo (r. 1930) u veljači ove. Sreća je u toj neumitnoj nesreći to što su obojica autora mogla doživjeti da se njihovim starim filmovima vratio stari sjaj i udahnuo novi život. Na nama je pak da generacijama koje dolaze, često i s umišljajem da upravo od njih svijet počinje, taj sjaj iz prošlih vremena ‒ što bi se reklo – „gurnemo pod nos“ kao obaveznu „školsku lektiru“.

Dani hrvatskoga filma čine to i ove godine ‒ simboličnom minutažom, ali počasnim tretmanom – u predigrama natjecateljskog programa u 21 h, pridružujući filmovima dvojice majstora animacije, koje je obnovila njihova matična kuća Zagreb film, i jednu namjensku kreaciju iz predratne zdravstveno-prosvjetiteljske produkcije čuvene Škole narodnog zdravlja (iz zaštitnog programa HDA), te jednu netom osvježenu underground provokaciju s potpisom Tomislava Gotovca iz zbirke Hrvatskog filmskog saveza. Nije mnogo, jer oni zaslužuju puno više od toga, ali je svakako potrebno, korisno i lijepo od nas, dok čekamo skenere.

DHF2022-popratni-obnovljena_bastina-Second_Class_Passenger

Putnik drugog razreda

animirani, 1973, 35 mm, boja, 10’54”

Režija:
Borivoj Dovniković – Bordo

Scenarij:
Borivoj Dovniković – Bordo

Animacija:
Borivoj Dovniković – Bordo

Kamera:
Franjo Malogorski

Montaža:
Tea Brunšmid

Glazba:
Ozren Depolo

Scenografija:
Rudolf Borošak

Produkcija:
Zagreb film

Putnik drugog razreda paklenskog je tempa; u junakovu se kupeu koji funkcionira poput kakvog frekventnog raskršća svako toliko „nacrta“ kakvo bizarno stvorenje, počem od psa koji „cuga“ i koji će diznijevski poletno pojuriti za macom, preko lažljiva ribiča koji će svoju udicu bacati kroz prozor kupea a onda i sam odletjeti kroz taj isti prozor, pa strastvenog pušača, malog zelenog, Indijanaca i cowboya, koji će stići u kupe izravno iz igranog filma… pa do živahna konduktera i putnika iz susjednog kupea što se stalno buni da zbog buke ne može spavati. Na pozadini dinamične i znalački minuciozno razrađene scenografije odvija se radnja nabijena gegističkim bizarnostima, crnim humorom i nadrealističkim eskapadama. Junakova pribranost i nepomućena radoznalost u određenoj su opreci sa shizofrenićnošću događanja; njega kao da ne može izbaciti iz takta čak ni pakleni stroj koji je stigao na njegovu „adresu“ prerušen u dar…  ! A onaj njegov pokušaj napuštanja „ringa“ gdje je, s različitim ali uvijek krajnje neprijateljski raspoloženim protivnicima, vodio bezbroj nepopustljivo iscrpljujućih mečeva, nije – čini se – došao toliko kao posljedica autorove razumljive potrebe da svoga junaka – predaha radi – gurne u svijet primjereniji žanru apsurdistički razigranog crtića, koliko kao Dovnikovićeva osobna potreba da se kuša ponijeti i s raznovrsnijim animacijskim modalitetima, a osobito s onima koji izravno ukazuju u što se sve još može izroditi, čega se sve može dotaknuti i što je sve u stanju „iznevjeriti“ ona crta povučena i zaigrana na bijelu roto papiru.

Iz eseja Petra Krelje „Dovnikovićevo umijeće animacije“, objavljenog u knjizi Do posljednjeg daha (Hrvatski filmski savez, 2019).

DHF2022-popratni-obnovljena_bastina-Kucabr42

Kuća br. 42

animirani, 1984, 35 mm, boja, 8’09”

Režija:
Pavao Štalter

Scenarij:
Pavao Štalter

Kamera:
Zlatko Sačer

Montaža:
Tea Brunšmid

Glazba:
Tomica Simović

Produkcija:
Zagreb film

Pavao Štalter započeo je svoju umjetničku karijeru u Zagreb filmu kao kreativni “suradnik“, isprva slikajući scenografije, potom smišljajući scenarije, animirajući tuđe filmove i surežirajući, a kada se konačno upustio u vlastite autorske projekte, pokazalo se da jer riječ o još jednom u nizu osebujno raskošnih talenata koji su se skrasili pod krovom „zagrebačke škole crtanoga filma“. Štalterova posebnost vrlo je brzo došla do izražaja u animiranju kolaža, likovnim kompozicijama elegična ugođaja i, za „zagrebačku školu“ posve novoj, tehnici animacije slikarskih površina, koju je prvi put primijenio u adaptaciji Poeove priče Maska crvene smrti 1969. godine. Premda se okušavao u raznim tehnikama, tom vizualnom registru ostat će vjeran i u kasnijim ostvarenjima iz 1980-ih, kada nastaje i remek-djelo Kuća br. 42. Natopljen nostalgijom za nekim iščezlim  vremenima, ali i suptilnim humorom i virtuoznom animacijiom kojima Štalterov iznimno atmosferičan film uskrsava repetitivnu svakodnevicu i stanovnike jedne gradske i nadasve građanske ulice preslikane s požujele razglednice.

DHF2022-popratni-obnovljena_bastina-zapusteno_dijete

Zapušteno dijete

namjenski/igrani film, 1930, c/b, 15′

Režija:
Mladen Širola

Scenarij:
Mladen Širola

Kamera:
Aleksandar Gerasimov, Anatolij Bazarov

Uloge:
Branko Tepavac, Micika Žličar, Ada Širola

Produkcija:
Škola narodnog zdravlja

Poznata je činjenica da je Škola narodnog zdravlja, „ustanova za unapređivanje socijalne medicine“ u razdoblju između dva svjetska rata bila i svojevrsna produkcijska kuća namjenskih odnosno edukativnih filmova, u kojoj je od kraja 1920-ih do početka 1960-ih snimljeno više od 100 kratkih filmova. Mladen Širola bio je jedan od kućnih redatelja, specijaliziran za teme bliske djeci, a Zapušteno dijete jedan je od njegovih najgledanijih filmova. Pričom o nezbrinutom slijepom starcu i njegovu sinu koji se razdvajaju, jer otac odlazi u ubožnicu, a dijete u sirotište, film je propagirao rad socijalnih ustanova i higijenske navike, spajajući socijalnu tematiku s melodramskim i verističkim elementima. Sniman je na lokacijama u središtu Zagreba uz sudjelovanje profesionalnih glumaca, a zagrebački kinematografi prikazivali su ga pod naslovom „Dijete ulice“. U dokumentaciji Škole opisivan je kao „Drama prosjakovog djeteta s tendencom: kad kašlješ ili kišeš pokrij usta rupčićem…“. Zahvaljujući digitalnoj restauraciji koju je pokrenuo Hrvatski državni arhiv, danas možemo otkriti da propagandni gotovo-stogodišnjak publici 21. stoljeća može biti i zabavan.

DHF2022-popratni-obnovljena_bastina-Kuda_idemo_ne_pitajte

Kuda idemo ne pitajte

eksperimentalni, 1966, 8 mm, c/b, 10′

Režija:
Tomislav Gotovac

Scenarij:
Tomislav Gotovac

Kamera:
Anđelko Habazin

Montaža:
Tomislav Gotovac

Uloge:
Ivo Lukas

Produkcija:
Kino-klub Zagreb

Kuda idemo ne pitajte prvi je otvoreno političan film konceptualca i performera Tomislava Gotovca iz njegove kinoklubaške faze 1960-ih godina, ujedno i prvi u kojem se, intervencijama na crno-bijelu filmsku vrpcu grebanjem i bojanjem, pojavljuju ideološki simboli, i to simboli tadašnjem sustavu neprijateljskih ideologija (svastika i križ); prvi je u kojem se poslužio  glazbom Glenna Millera („Američkom patrolom“) i prvi u kojem je inscenirao prizor i angažirao „glumca“. Pred kamerom koja ‒ u prvom dijelu s leđa i vožnjom prema naprijed, a u drugom s lica i vožnjom unatrag ‒ prati mušku siluetu sa šeširom, hodao je klupski prijatelj Ivo Lukas, s kojim je u to vrijeme Gotovac i sam intenzivno surađivao kao autor i/ili glumac-performer, nastupajući u njegovim anarhoidno-apsurdističkim burleskama. Posvećen Godardu i Milleru, grafički dojmljiv, film je anticipirao kasnije Gotovčeve umjetničke akcije i performanse, a njega već svojim naslovom učinio „anticipatorom krize“.