Kino Tuškanac, 16.9.2021., 11:00
Sredinom rujna, točnije 18. 9. bit će punih deset godina otkako na je napustio Ivo Škrabalo (1934-2011), recimo za početak: prvi povjesničar hrvatskoga filma. Tako se inače identificira i diplomirani redatelj istoga imena, magistar prava i nekadašnji saborski zastupnik (što će reći, političar, štoviše liberal – ali, pravi, najbolji), pa onda i autor kratkih filmova (Velika porodica, 1961; Pes za petsto, 1962, Dan kada su se klapali brakovi,1967; Slamarke divojke, 1971…), dramaturg (u sva tri velka hrvatska poduzeća – Zagreb, Jadran i Croatia filmu) i dramaturški savjetnik sa špica hrvatskih klasika (Golikovu Tko pjeva, zlo ne misli dao je čak i ime), glumac (iz olovnih vremena Opsade i onih liberalnijih Ponedjeljka ili utorka), savjetnik za repertoar koji se zabavljao prevođenjem naslova erotskih filmova (Njoj se mili u svili)… Sve je to Ivo Škrabalo stigao biti u svojem jedinom životu dugom 77 godina, i još mnogo toga. Ono najvažnije, barem kada je film u pitanju: bio je čovjek ideje, inicijacije, vizije, ponesen željom da se hrvatska kinematografija uredi, ojača i postane vidljiva, a prije svega slobodna, očišćena ideologije i neovisna o politici.
Tako je disao i pisao Škrabalo čak i kada je postao političar, zato što ni tada nije prestao biti filmaš. Na početku političke karijere početkom 1990-ih, inicirao je osnivanje Hrvatskog društva filmskih kritičara i jedno vrijeme bio njegov predsjednik; pokušavao je izboriti novi internacionalni model pulskog filmskog festivala (no onaj „inter“ nekome je bio višak); isposlovao je cehovskim kolegama i časopis, živući Hrvatski filmski ljetopis; agitirao za osnivanje jakoga filmskoga centra ili agencije koja će biti neovisna o politici (što se ostvarilo s osnivanjem HAVC-a, ali netko je, kao što znamo, i to zamalo uprskao), te stigao objaviti još dvije verzije hrvatske filmske povijesti, onu dopunjenu ‒ 101 godina filma u Hrvatskoj 1996-1997 (1998) i dajdžestiranu ‒ Hrvatska filmska povijest ukratko, 1996-2006 (2008) te knjigu Dvanaest filmskih portreta (2006)… I tako dalje.
Na kraju, ali ne i posljednje, ni Dana hrvatskoga filma ne bi bilo bez Škrabala, koji je kao tadašnji pomoćnik ministra kulture početkom 1990-ih dao vjetar u leđa prvom filmskom festivalu u nezavisnoj državi. U uvodniku kataloga prvih Dana zapisao je: „Dani hrvatskog filma zamišljeni su kao prigoda za javnu valorizaciju godišnje filmske proizvodnje, da bi se načinila estetska i tržišna bilanca kinematografije kao podloga za njezino otvaranje prema svijetu. To nije i ne želi biti festival spektakla, nego radni sastanak filmskih poslenika sa svojom publikom – za dobro filma“.
U godini kada se radi bilanca prvih 30 godina Dana hrvatskoga filma, nema boljeg početka od sjećanja obitelji, kolega i prijatelja, ali i „neprijatelja“ na čovjeka koji je filmovima davao imena, a kinematografiji stvarao okvir za pamćenje.
