Restauracija filma (osobito u Hrvatskoj) priča je bez kraja i konca, u koju se dobrano upetljalo svemoćno digitalno doba. Ako je prije tehnološkog milenijskog obrata nešto arhivskih filmova i bilo restaurirano, i to tzv. kemijskim postupkom, a riječ je o vrlo malom postotku probranih naslova, u novom tisućljeću i ti su analogni „sretnici“ vrlo brzo postali neupotrebljivi. Digitalno kino izbacilo je iz svojih kabina celuloidnu vrpcu, a s prvim elektroničkim formatima visoke rezolucije (HD) to je u novom tisućljeću učinio novi 2K standard, koji je i sam jednom nogom u ropotarnici: već ga istiskuje 4K, a uskoro će to biti 8K rezolucija. Tako smo se opet našli na početku: sve treba učiniti još jednom, prema zahtjevima epohe i nove publike, a ozbiljnih planova, strategija razvoja, javne potpore i razumijevanja javnosti sve je manje…
Ono što vrijedi za „veliku“, „službenu“, tj. profesionalnu kinematografiju, jednako vrijedi i za neprofesijsku baštinu, pa se Hrvatski filmski savez, kao njezin višedesetljetni skrbnik, podjednako vrti u tom začaranom krugu. Logično je pitanje: ako se sve mora iz početka, pa i s djelima koja su imala sreće biti zaštićena, kada će digitalizacija izbaviti iz arhivskih limenki i onu nepoznatu većinu, koja je zbog siromaštva i loših (ili nepostojećih) politika baštinjenja još u njima zatočena ili tek maglovito vidljiva zahvaljujući „primitivnim“ metodama kopiranja.
Većina filmova u ovome programu, koji su u raznim kustoskim kombinacijama kružili svijetom, pripada tom taboru „sretnika“, a u njega su dospjeli kao vrhovi našeg eksperimentalnog stvaralaštva. No, ni s njima priča nije zaključena. Naime, restauracija filma I’m Mad Ivana Martinca, radila se prije dvadesetak godina pod strogim nadzorom još živućega autora, ali kemijskim postupkom, a raspoloživi surogatni formati pripadaju preddigitalnom dobu. Ostali filmovi iz ove kratke retrospektive prešli su taj digitalni prag, ali su se morali zadovoljiti „nježnom“ restauracijom i „reinkarnacijom“ u 2K formatu. Jedina iznimka, koja bi trebala potvrđivati pravilo, jedno je od nekoliko remek-djela Ivana Ladislava Galete, kratki Wal(l)zen, koji je dobio novi život i u digitalnom i analognom „kostimu“ nakon temeljite restauracije.
Možda je od te beskonačne i nimalo optimistične priče sada ipak bitnija činjenica da i karlovačka publika prvi put može vidjeti djela starih eksperimentalnih majstora ‒ u novom ruhu i starom svjetlu.
Diana Nenadić
