Djevojčicu Milku, koja je već više puta pobjegla od svojeg nasilnog oca iz banijskog sela Borojevići, dovode u Prihvatnu stanicu u Zagrebu. Socijalni radnici vode je majci i ocu te u dom za nezbrinutu djecu uzaludno je pokušavajući negdje udomiti. Film je sniman kombinacijom zaticajne metode i priređenosti koja nije prepreka snažnom dojmu autentičnosti postignutom inzistiranjem na kronološkom prikazu događaja, zrnatom fakturom slike te odbacivanjem glazbene podloge, natpisa i glasa komentara. Unatoč prevladavajućem osjećaju dokumentarne autentičnosti, u filmu je ustvari prisutna težnja prema igrano-filmskoj strukturi. Film je strukturiran kao niz scena u kojima se prikazuju odrasli ljudi koji igraju neku ulogu u Milkinu životu, a te su scene odvojene kadrovima putovanja, odnosno, „povratka“ Milke u rodni kraj. Izjave „Milkinih odraslih“ uglavnom se svode na pokušaje objašnjavanja zašto se ne žele brinuti za nju. Kako film promiče, Milka postaje, slikovno i zvučno, sve „nevidljivija“. Unatoč socijalnoj pozadini, film je usmjeren prvenstveno na razotkrivanje intimnih ljudskih sudbina i karaktera dok kritički prikaz sustava socijalne skrbi ostaje u pozadini. (Juraj Kukoč)