Na prvi pogled nije se lako oteti dojmu da se iza prevladavajućih muško-ženskih tema, odnosno općenitije intimnih odnosa (najčešće karakteriziranih upravo manjkom intime, a viškom tjelesne i emocionalne „mehanike“), naglašene sklonosti prikazu različitih tipova nelagode (koja je sociokulturna, barem koliko je i privatna) i dominacije nerijetko tijesnih, zagušljivih i ustajalih prostora (čija se opresivnost reflektira kroz nesvakidašnje izreze koji unutarnja stanja uspješno odražavaju i u osunčanim eksterijerima) u filmovima Hane Jušić, krije stanovita mizantropija. U najmanju ruku riječ je o suvremenom, uglavnom urbanom, ali u svakom slučaju emocionalnom otuđenju koje generira ili mrtvilo i pasivno prepuštanje pogubnim strujama, ili tenzije koje proizlaze iz snažno potisnutih želja i frustracija.
Ustvari je, mnogo više negoli o kakvom novovjekom depresivnom egzistencijalizmu, ovdje riječ o dubinskom, ne tek psihološkom, već u dobroj mjeri i socijalnom, a za domaće pojmove i posve novom realizmu. Stvaralaštvo Hane Jušić, naime, uvijek je i stvarna kritika tradicionalnih odnosa moći u rasponu od obiteljskih do partnerskih i rodno uvjetovanih. Ta je kritika, međutim, suptilno posredovana pojedinačnom pripovjednom situacijom – posljedice navedenih odnosa jasno su vidljive u pozadini činjenja ili nečinjenja i nesigurnosti likova, dakle na psihološkoj ravni, a ne adresiraju se (bez obzira na povremenu simboličku estetizaciju) plastičnim ilustracijama, vizualnim podcrtavanjima, preglumljavanjem, aktivističkim parolama ili autorskim komentarima.
Junaci i ambijenti Jušićkinih radova „mali su“, svakodnevni i prepoznatljivi, a opet beskrajno slojeviti i itekako „vrijedni filma“. Ne čudi stoga da je ona već svojim studentskim kratkometražnim doprinosima stala na čelo nove generacije filmskih stvaratelja koji su i u nefilmskoj javnosti prepoznati kao zaseban fenomen vrijedan pažnje – nažalost više po činjenici svoga ženskoga spola (uistinu izrazito podzastupljenog u dotadašnjoj povijesti hrvatskog filma), negoli po svježini svojih tema i postupaka. Među imenima toga novoga naraštaja redateljica i scenaristica svakako se ističe i ono Sonje Tarokić, s kojom je Jušić i korežirala i supotpisivala scenarije. Nije nevažno da je Jušić veći dio kratkometražnog opusa ostvarila s manjim krugom redovitih suradnika s kojim je postojano gradila svoju audiovizualnu poetiku, istovremeno stvarajući posebnu atmosferu na setu u kojoj su glumci mogli kanalizirati nesvakidašnje autentične i neposredne profile, odnose i sociokulturne implikacije. Koliko god obilježena nešto skromnijim stvaranjem u okviru ADU-a i malih nezavisnih produkcija, takva praksa svejedno podsjeća i na metode produkcijski imućnijih klasika poput Branka Bauera.
S obzirom na navedeno, činjenice da su njezini filmovi obilježili noviju povijest Dana hrvatskog filma na kojima su prikupili pregršt nagrada (dodavši ih niski međunarodnih) te da je ove godine u Locarnu premijerno prikazala svoj drugi dugometražni igrani film Bog neće pomoći (nakon izvrsno primljenog prvog Ne gledaj mi u pijat iz 2016.), uistinu mogu biti tek usputni povodi, a ne pravi razlozi retrospektive Hane Jušić na 34. DHF-u.
