Aldo Paquola (1952 – 2025)
Riječku i širu javnost pogodila je vijest da nas je u petak, 22. kolovoza 2025., u 73. godini zauvijek napustio Aldo Paquola – cijenjeni filmski kritičar, kolumnist, redatelj, književnik i enciklopedist. Skrolajući u dokolici po Facebooku u petak navečer, uprizorila mi se njegova recentna fotografija i vijest da je toga dana preminuo. Prva pomisao je bila da je možda fake news, no ustvrdilo se da je vijest nažalost istinita. S velikom tugom sam na društvenim mrežama i portalima medija, posebice riječkih, pratila objave njegovih prijatelja, poznanika i kolega koji su izražavali sućut i žalost zbog odlaska riječke kulturne legende. U nekoliko desetljeća aktivnog rada ostavio je dubok trag u hrvatskoj kulturnoj i medijskoj sceni, a njegovi tekstovi, posebice filmske kritike, brojnim će idućim generacijama ostati kao trajna esejistička i literarna vrijednost. Pamtit će ga i nekadašnji studenti jer je kratko predavao Filmsku kulturu na ondašnjem Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Osobno sam od gospodina Paquole naučila mnogo, na čemu ću mu biti vječno zahvalna. Imponiralo mi je biti u njegovom društvu i bila mi je iznimna čast što je htio posvetiti svoje vrijeme raspravljajući sa mnom, iako se u raspravama ponekad nismo slagali. Sigurno smo se složili u jednom: u ljubavi prema filmskoj umjetnosti.
Rođen 28. listopada 1952. godine u Prezidu, malom mjestu u Gorskom kotaru, školovao se u Rijeci gdje je završio Sušačku gimnaziju, a u Zagrebu je na Filozofskom fakultetu diplomirao filozofiju i opću lingvistiku 1981. godine. Već početkom sedamdesetih počeo je pisati i objavljivati filmske kritike, najčešće u Novom listu. Suradnja s Novim listom trajala je od 1974. sve do 2013. godine, a pisao je i za Dnevnik te La voce del popolo. Publika ga pamti i po dugogodišnjoj emisiji HRT Radio Rijeke Goldfinger u kojoj je dubokim, baršunastim glasom savršene dikcije čitao svoje unaprijed napisane filmske kritike. Bogatog rječnika i oštrog pera nije mazio nikoga, niti se ikome dodvoravao, već je svojim unikatnim i izbrušenim stilom temeljenom na ogromnom znanju stečenom dugogodišnjim i kontinuiranim praćenjem filmske umjetnosti, britko i bez susprezanja kritizirao sve segmente sedme umjetnosti. Bio je aktualan. Brojni su čitatelji Novog lista i slušatelji Radio Rijeke čekali njegovu kritiku, pa tek onda odlučili hoće li otići pogledati film u kino ili ne. Nije koristio spoiler alert pa su gledatelji, ako su prethodno pročitali ili poslušali njegovu kritiku, nemalo puta film gledali znajući unaprijed što će se dogoditi. Sjećam se kad smo suprug i ja išli gledati Šesto čulo (1999) M. Nighta Shyamalana u ondašnje kino Teatro Fenice, pa sam šaptom već na početku filma rekla: „Šteta što je Bruce Willis mrtav.“ Suprug me začuđeno pitao kako to znam, na što sam odgovorila da sam pročitala Paquolinu kritiku čudeći se suprugu što mu je to promaklo.
Ponekad smo gospodin Paquola i ja u istoj kinodvorani premijerno gledali film. Sjedio je sam, odvojen od drugih, naslonjen na ručku neudobne sjedalice, pomno promatrajući svaki detalj filma. Pri izlasku iz dvorane ponekad sam mu znala prići i pitati ga za dojam. Nije bio sklon odmah ulaziti u raspravu, ostavljajući to za neki drugi put.
Zanimljivo, iako je život posvetio filmskoj kritici, u scenarij i režiju upustio se samo jednom. Prema vlastitom scenariju režirao je kratki igrani film Automati želja (19 min, produkcija Emir Ćejvan, 1979) koji je prikazan na smotrama u Centru Pompidou u Parizu i Stedelijk Museumu u Amsterdamu. Objavio je dvije knjige filmskih kritika i ogleda: Don Huanovo ponoćno zrcalo (Centar društvenih djelatnosti mladih, Rijeka, 1996) i Retrospectator (Adamić, Rijeka, 2006), potom knjigu kratkih priča Samozatajni hermafrodit (Adamić, Rijeka, 2000) te zbirku kolumni Licemjer (Kvarner, Novi Vinodolski, 2019).
Godine 2019. na svečanom otvorenju 28. Dana hrvatskog filma dodijeljena mu je Nagrada Vladimir Vuković za životno djelo, a koju dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih kritičara. Tim je povodom na portalu Hrvatskog društva filmskih kritičara, u siječnju 2020. godine, objavljen jedan od posljednjih intervjua s Paquolom. Pred kraj života, u posljednje dvije godine, Aldo je objavljivao filmske kritike na riječkom portalu ArtKvart. Iako je bolovao od psorijatičnog artritisa, a kretanje mu je bilo otežano, duhom nije klonuo. Sam je u intervjuu za HDFK izjavio da je tromost umiranje prije smrti. Bolest je nažalost nadjačala njegovu želju i ambiciju za daljnjim radom. Preminuo je 22. kolovoza 2025. nakon duge i teške bolesti.
Htio bih imati svoju privatnu dvoranu s velikim ekranom, da se mogu udobno smjestiti i uživati u filmu – rekao mi je Paquola onomad. Neka mu nebo najljepših prizora bude veliki ekran za beskraj. Počivao u miru.
Blanka Kukec
Napomena: Tekst je izvorno objavljen na portalu Zona filma Hrvatskog društva filmskih kritičara.
Nakon projekcije filma Automati želja razgovarat ćemo o Paquolinu životu i djelu s Miljenkom Marinom, Franjom Butorcem i Goranom Trbuljakom. Razgovor će moderirati Blanka Kukec, a uvodnu riječ održat će predsjednica HDFK-a Dina Pokrajac.
