Godine 1967. rektor Akademije za kazališnu umjetnost (današnja Akademija dramske umjetnosti) Kosta Spajić pozvao je filmskog redatelja Antu Babaju da osmisli i provede nastavu iz filma. Babaja tada koncipira kolegij koji će kombinacijom teorijske nastave i praktičnoga rada omogućiti studentima četverogodišnjeg studija kazališne režije uvid u proces stvaranja filma i bavljenja filmskom režijom, a što se uzima za utemeljenje studijskog programa (i nešto kasnije Odsjeka) filmske režije.
Ipak, kako bi studenti mogli steći nužna znanja te savladati specifične vještine filmske režije koje obuhvaćaju i suradnju s bliskim suradnicima (prije svega sa snimateljem i montažerom), već 1969. godine na Akademiju dolaze filmska montažerka Radojka Tanhofer te filmski snimatelj i redatelj Nikola Tanhofer koji će biti zaslužni za utemeljenje Odsjeka montaže, odnosno, Odsjeka snimanja. Spomenuti nastavnici, vrsni filmski profesionalci, osmišljavaju nastavne planove koji se dijele na umjetničku (praktičnu) i teorijsku nastavu, uz blisku međuodsječnu suradnju u sklopu koje studenti režije, snimanja i montaže (kasnije i drugih studijskih programa) svaki semestar stvaraju svoj film, čija zanatska zahtjevnost i dramaturška složenost postupno rastu. Tako, primjerice, studenti režije moraju svladati kako predstaviti sebe u vježbi „autobiografija“ prije nego li će početi snimati, primjerice, portretne dokumentarne filmove, dok je u igranoj vježbi „potjera“ cilj svladavanje pravaca, rampe, filmskog prostora itd. U zadanim zanatskim okvirima svake pojedine vježbe studenti razvijaju sposobnost pripovijedanja, što predstavlja temelj podučavanja praktičnog umjetničkog dijela studijskih programa na Akademiji i danas kada godišnja produkcija filmskih i drugih AV radova iznosi oko stotinu djela.
Realizacija studentskih vježba dijelom nužno ovisi i o tehničko-tehnološkim te produkcijskim (materijalnim) uvjetima u kojima se svaki pojedini film snima, a svakako je jedan od najizazovnijih perioda snimanja studentskih filmova bio tijekom i neposredno nakon Domovinskog rata koji je svejedno iznjedrio i neke kultne filmske naslove ADU-a. Vrijeme oskudice, nesigurnosti, straha, stare tehnike i limitirane količine filmske vrpce koja se dobivala za pojedinu studentsku vježbu rezultirala je i velikim zajedništvom među studentima, intenzivnim druženjima, zajedničkim gledanjima filmova na Akademiji i na obližnjim kinoprogramima. Svoju kreativnost studenti su iznova iskazivali umjetničkim radom, a u filmovima nastalima tijekom 1990-ih vidljiva je i potreba mladih filmskih autora da zabilježe svijet u kojemu žive te da u njemu pronađu svoje mjesto. Filmovi u ovome programu birani su prema rodovskoj raznolikosti, zanatskoj umješnosti, autorskom pristupu i statusu koji uživaju među alumnijima ADU-a i filmskim kritičarima. Potrebno je istaknuti da postoji još cijeli niz filmova koji ispunjavaju navedene kriterije i koje bi se moglo projicirati u okviru ovoga programa, no programska ograničenost vremenom nužno je zahtijevala sužen odabir.
Jelena Modrić
