Welcome to Evently

Lorem ipsum proin gravida nibh vel veali quetean sollic lorem quis bibendum nibh vel velit.

Evently

Stay Connected & Follow us

Simply enter your keyword and we will help you find what you need.

What are you looking for?

Image Alt

Obnovljena baština

Umjesto depresivnih odgovora na bolno pitanje „kako baštinimo filmsku baštinu?“‒ kojim bismo se uistinu svi zajedno morali ozbiljnije pozabaviti, Dani hrvatskoga filma ponovno nude utješne „mrvice“ s oskudnog godišnjeg repertoara restauracije baštinskih filmova. Za Zagreb film, koji je u tom obnoviteljskom poslu najustrajniji, a ni za nas koji cijenimo baštinu, to i nisu sitnice, uzme li se u obzir da je digitalizacija hrvatskog filma, umjesto u najavljeno ubrzanje, upala u slow motion. Usuprot trenutnom negativnom trendu, u Zagreb filmu se svake godine obnovi prosječno desetak kratkih (animiranih, dokumentarnih, igranih i/ili namjenskih) filmova, a oni se više nikome ne moraju „ispričavati“ zbog kracera, tragova kariokineze, crvenkastih tonova i škripavog zvuka, te su spremni za susret s novim generacijama filmofila, baš kao da su snimljeni jučer.

Dani hrvatskoga filma jedan su od festivalskih okvira, možda i najprikladniji, u koji se obnovljeni arhivski filmovi gotovo idealno uklapaju. Zato smo i za ovu jubilarnu prigodu izdvojili nekoliko provjerenih naslova, da ne kažemo „klasika“, kojima je nedavno vraćen stari sjaj. Kao ni prijašnjih godina, kada je kinematografski život bio normalan a ne „novo-normalno“ virtualiziran, oni neće biti prepušteni „slobodnom izboru“ gledatelja pratećih retrospektivnih programa, već će biti prikazani kao „obavezna lektira“ u predigrama natjecateljskog programa, kao prilika za sjećanje na „zlatno doba“ Zagreb filma i hrvatskog kratkoga filma, te za analizu i usporedbu s recentnom produkcijom kratkog i srednjeg metra.

Svaki od izabranih filmova, bio star pedeset ili više godina, ili pak „mlad“ poput jedinog iz postjugoslavenskog razdoblja, animiranog Kolača Danijela Šuljića, u nečemu je sigurno izuzetan, možda i nedostižan: reklame i dalje nastoje duhovitošću privući konzumente, no virtuozna kozerija poput Berkovićeve u Baladi o pijetlu (1964) danas je rijetkost. Za dokumentarac o čekanju ili prolaznosti života, u čemu je Ante Babaja bio bez premca, milenijski bi redatelji potrošili dosta riječi i puno više minuta, kao i za prikaz napuštenog istarskog gradića, poput onog u Predvečerju Ede Galića (1966), što nijednom od njih nije padalo na pamet. Konačno, u vremenu kada se zaboravljamo smijati, a čak i animirani filmovi odbacuju humor, Šuljićev Kolač iz kasnih 1990-ih već se može smatrati filmom iz nekog drugog i dalekog vremena. A to nam je doba sve dalje bez digitalizirane baštine. Zato Zagreb filmu i ovaj put: veliko hvala! (D. Nenadić)

BALADA O PIJETLU

Zvonimir Berković, reklamni, 1964, 35 mm, c/b, 13’06”

Režija i scenarij: Zvonimir Berković
Kamera: Hrvoje Sarić
Montaža: Lida Braniš
Glazba: Tomislav Simović
Produkcija: Zagreb film

Nije tajna da je Zvonimir Berković (1928-2009), vjerojatno najtvrdokorniji intelektualac među hrvatskim filmašima svih vremena, a moglo bi se reći i svojevrsni umjetnički čistunac, snimio dosta reklamnih filmova. Mnogi od njih preživjeli su samo na papiru, a manjem dijelu onih kojima je to uspjelo i na celuloidu pripada jedan od najboljih hrvatskih namjenskih filmova, rađen po narudžbi Podravke za reklamnu kampanju kokošje juhe. Balada o pijetlu, vidjelo se već i tada, više je od namjenskoga filma usmjerenog na emocionalne i racionalne marketinške apele, mnogo više i od filmske dosjetke prema kojoj antropomorfizirani pijetao postaje fokalizator priče, pripovijedajući o svojem životu, povijesti podravskoga kraja, a na kraju i socijalističkog kombinata koji, radi industrijske juhe, „kroji sudbinu“ njegovom pernatom rodu. Kreativnim kontrapunktiranjem slike (dokumentarni zapisi i crteži) i kozerskog verbalnog kmentara, Berkovićev film svjesno je prekoračio granice i prehrambenog diva i namjenskoga filma, kako bi u podravskoj kokošjoj juhi pred javnost prokrijumčario nekoliko ekstraktnih kapi subverzivne refleksije. (D. N.)

ČEKAONICA

Ante Babaja, 1975, 35 mm, c/b, 11’24”

 

Režija i scenarij: Ante Babaja
Kamera: Tomislav Pinter
Montaža: Damir German
Glazba: Anđelko Klobučar
Produkcija: Zagreb film

U dokumentacijski dragocjenoj Filmografiji jugoslavenskog filma 1971-1975, uz Čekaonicu Ante Babaje (1927-2010) stoji sljedeći komentar: „Psihološko portretiranje ljudi u čekaonici, kojima od dugog čekanja zamre i sama želja za onim što čekaju“.

Nema sumnje, taj tekstić Babaja nije prepustio producentu, nego ga je sročio sam, s onom dozom mračne ironije koja je prisutna i u drugim njegovim filmovima, čak i kada je smrt u pitanju (od kratkog Tijela iz 1965. do dugih Kamenitih vrata iz 1992. i testamentarnog dokumentarca Dobro jutro, 2006), a ona je zapravo vrlo često u nekom obliku u njima prisutna, kao sporedni lik ili glavni protagonist. Nakon iskustva s ostatkom Babajina opusa, ne možemo se osloboditi te primisli ni u ovom kasnijem promatračkom dokumentarcu snimljenom skrivenom kamerom. U rukama legendarnog Tomislava Pintera, ona cilja detalje lica i ruku ljudi raznih dobi u čekaonici (ili čekaonicama), kako bi Babaja, nalazeći podudarnosti u izrazima različitih lica ili koreografiji ruku, od njihovih portreta složio tjeskobni mozaični prikaz ljudskoga roda, kojemu je (izgubljeno) vrijeme u konačnici ‒  najveći neprijatelj. Glazbene improvizacije i zvukovne kombinacije Anđelka Klobučara, jednog od velikih (glazbenih) umjetnika u službi filma, podjednako doprinose ocrtavanju opipljivo depresivne atmosfere čekaonice ‒ za nešto, ili za ništa. (D. N.)

KOLAČ

Daniel Šuljić, animirani, 1997, 35 mm, c/b, 7’54”

Režija i scenarij: Daniel Šuljić
Animacija: Daniel Šuljić i Stjepan Bartolić
Kamera: Daniel Šuljić i Stjepan Bartolić
Montaža: Zlata Reić
Glazba: Tomislav Babić
Produkcija: Zagreb film

Pojavivši se na filmskoj sceni u 1990-ima sa završenom Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu i diplomom austrijske škole za animaciju, Daniel Šuljić (Zagreb, 1971) u svojim je ranim radovima na neki način nastavljao duh zagrebačke škole crtanoga filma. Prije svega to se odnosi na humorno-satiričnu crtu njegova prikaza ljudske borbe za prisvajanje što boljeg ili većeg komada materijalnog svijeta. U ovom crtiću taj svijet postaje slavljenička torta oko koje bujaju grabežne strasti nekoliko očigledno muških likova. Manirom rudimanetarnog dječjeg crteža oni su svedeni na groteskne karikature, a tu liniju oneobičavanja slijedi i tonska pista: žamor različitih glasova kroz koji probija pokoja razaznatljiva riječ, rečenica ili svađalačka replika. Među glasovima ima i onih koji pripadaju istaknutim filmašima, pa je lako pomisliti kako je mladi Šuljić za svoj okrugli stol posjeo hrvatsku kinematogafiju, čiji se dionici ni danas nisu oslobodili utrke za veći komad kolača ili gledanja u tuđi „pijat“. Animacijski efektna, grafički ekspresivna i scenaristički prilično „neobavezna“ dosjetka donijela je mladom autoru prvog Oktavijana za najbolji animirani film na Danima hrvatskoga filma 1998, a čini se da još nije ostarjela. (D. N.)

PREDVEČERJE

Eduard Galić, dokumentarni, 1966, 35 mm, c/b, 12’42”

REŽIJA Eduard Galić
SCENARIJ Eduard Galić
KAMERA Krešo Grčević
MONTAŽA Boris Tešija
GLAZBA Anđelko Klobučar
PRODUKCIJA Zagreb film

U dugoj i plodnoj televizijskoj i filmskoj redateljskoj karijeri, kompenzirajući ljubav prema arheologiji, koju je studirao, snimanjem filmova o baštini i povijesti, rođeni Trogiranin Eduard Galić (r. 1936) više se puta okretao Istri, gdje ga je osobito privlačila tjeskobna pustoš gradića u unutrašnjosti poluotoka, prouzročena poslijeratnim egzodusom njegovih stanovnika. Snimljen između dva iznimno hvaljena kratka filma, Sunt lacrimae rerum (1965) i Klesari (1968), Predvečerje zrači ekspresivnom svježinom tih ranih Galićevih dokumentaraca, kontrastirajući veličanstvene vertikale istarskih urbaniziranih brežuljaka snimljenih iz daljine s trošnom utrobom gradića, emfatičnu istarsku himnu sa zlokobnom ambijentalnom tišinom opustošenih ulica, a ostatke nekadašnjeg života s pojavom tuđinaca u tamnim odijelima koji će ga staviti na aukcijski bubanj. I kao što je turistička „restauracija“ koja je uslijedila u narednim desetljećima, vratila nešto života na istarski kontinent, tako je restauratorski zahvat pokazao vizualnu rafiniranost i pomno osmišljenu zvučnu strategiju ovog melankolično-kontemplativnog Galićevog zapisa. (D. N.)