Stojim na svom balkonu i promatram kuću na zelenom brijegu koja je pozicionirana točno nasuprot mene. Razmišljam o revolucionarnom nacrtu camere obscure Leonarda da Vincija i toj točki koja uz pomoć snage svjetlosti propušta zatečeno stanje stvari nasuprot sebe. Precrtavam dinamiku nacrta na svoj položaj te u toj apstraktnoj konstrukciji doživljavam sebe kao točku propusta i prijeloma. Vrijeme prolazi i godišnja doba se smjenjuju, a slika unutar mene konstantno se usklađuje s dvorišnim prizorom. Analiziram ono što vidim i maštam o svim nestabilnostima koje se događaju unutar odabrane percepcije pa neke od njih pretvaram u filmski događaj. Ja sam stanarka u Podolju 28 i stojim nasuprot vlastitog dvorišta.