Projekcija proširenog filma
Među malobrojnim, ali iznimno važnim filmovima koje je za svog prekratkog života stigao snimiti Tomislav Kobia (1931. – 1969.), kinoamater s diplomom liječnika, posebno mjesto zauzimaju Automatofoni a.k.a. Automatofonicum et panopticum (1963.). U jeku razgovora „Antifilm i mi“ u Kinoklubu Zagreb (1962. – 1963.) koji su prethodili pokretanju legendarnog Genre film festivala (GEFF), sukreator tih događaja i neslužbeni kum antifilmskog pokreta, iskoračio je iz dotadašnjeg autopsihografskog i egzistencijalističkog registra svojih filmova iz kasnih 50-ih godina 20. stoljeća (Štake i čežnja, 1958.; Autoriteti i kičme, 1959.), a u duhu tadašnje istraživačke atmosfere u KK Zagreb snimio film za dva projektora, drugim riječima, onu vrstu projekta koju će Petek i sljedbenici kasnije nazvati „multivizijom“, a filmolozi i teoretičari „proširenim filmom“.
Dvije role (lijeva i desna) tog pionirskog eksperimenta, koje se istodobno vrte s dva projektora, nastale su kolažiranjem snimka glazbenih automata s izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt, inserata „kostimiranog“ igranog filma koji fingira svoju pripadnost epohi nijemoga filma, odnosno vremena tih automata, negativ i pozitiv materijala te učestalih blankova, a sve je to povezano na način koji je netko nazvao „horizontalnom montažom“. Lijeva i desna strana ekrana pritom su u stalnoj komunikaciji – sadržajnoj, formalnoj, a prije svega ironijskoj – uz „suglasja“ i „nesuglasja“, odnosno (a)sinkronicitet koji podrazumijeva usporedno postojanje dvaju sličnih, ali različitih slikovnih predložaka.
Automatofoni su bili zapaženi i nagrađivani već i na onodobnim revijama amaterskog filma, a prikazani su i na drugom GEFF-u 1965., istina, bez nekog većeg odjeka. Poslije su rijetko reprizirani, pretposljednji put u MM centru 1986., kada su o jedinstvenom Kobijinu projektu, fantastičnom dokumentu njegove inventivnosti i najzaigranijem razdoblju hrvatske kinematografije još mogli svjedočiti njegovi suradnici, prije svega snimatelj Vladimir Hoholač.
Na tragu tadašnje ideje Ivana Ladislava Galete da bi slike s dviju rola Automatofona trebalo objediniti u sinemaskop-verziji, Hrvatski filmski savez odlučio je digitalizirati Kobijin film i prirediti ga za (buduće) digitalne projekcije upravo u tom formatu. No, zahvaljujući dalekovidnoj skrbi prethodnika, poglavito nekadašnje tajnice HFS-a Vere Robić Škarice koja je pokrenula projekte zaštite i restauracije arhivskih filmova u fundusu HFS-a, Kobijini se filmovi još mogu prikazivati s izvornog, analognog, 16 mm formata, čime će Dani hrvatskog filma počastiti karlovačku publiku i aktualne laureate na večeri zatvaranja festivala.
Diana Nenadić
