Grad i Otok
Ivan Ramljak (r. 1974.) u punom je smislu riječi „čovjek filma“ – kritičar, pokretač i voditelj filmskih festivala, kustos s međunarodnom karijerom i lokalnim prosvjetiteljskim djelovanjem, nekoć trash zanesenjak, filmski i glazbeni novinar, autor kultnih igranih filmova te dovitljivi prevoditelj škakljivih naslova, a danas jedan od najuglednijih domaćih dokumentarista čiji se novi radovi s nestrpljenjem očekuju. Tako je i ove godine – nakon snažnog odjeka Mirotvorca, Pozdrav iz Sekretarijata kojim se Ramljak vraća fotofilmu (različitom od prethodnog, nostalgičnog i osobnog, ali također refleksivnog i socioanalitičkog O jednoj mladosti iz 2020.) arhivski je, eksperimentalni found footage krimić ponajmanje o nesrećama i zločinima, a ponajviše o društvenom odnosu prema njima. Izbor fotografija, njihova jukstapozicija i tretman pri izdvajanju detalja stvaraju u ovome filmu svojevrsni Kulješovljev efekt, s time što ovdje nije riječ o manipulaciji gledateljima, već o njihovom brehtijanskom osvještavanju. U tretmanu statičnih prizora Pozdrava iz Sekretarijata (koji u sebi, međutim, sadrže inherentni potencijal dinamike, napetosti koja „kao da će se ovoga časa razriješiti“) leže neki ključevi za razumijevanje Ramljakova dokumentarizma.
I kada nisu fotofilmovi, Ramljakovi su dokumentarci snažnog fotografskog senzibiliteta, jedan drugome nalik u mizanscenski besprijekornoj, duboko promišljenoj suptilnosti promatranja prostora i njima obilježenih protagonista. U njima glas autora ne ulazi u polemiku, već to čine njegova selekcija i supostavljanje. To ne znači da su ovi filmovi tihi – o njihovu zvuku možda najbolje govore mahom nevidljivi protagonisti Mezostajuna, izvansezonskog korčulanskog amarcorda koji je sav u ćakuli, dobacivanjima, komentarima i svođenju računa, te ga se stoga može doživjeti i kao svojevrsno sonično proširenje Kino otoka, čiji su stariji protagonisti također dopirali iz off-a. Ramljakova poetika nije, dakle, ni centripetalna ni centrifugalna – iako se tradicionalno doima centripetalnom, kao da joj je sav sadržaj u kadru, ustvari je mnogošto presudno nerijetko i izvan njega. Tu se dakle porodila jedna specifična poetika ukazivanja – „polemike predstavljanjem“, naoko jednostavnim „stavljanjem na uvid“, uz prisustvo glasova kao odjeka nekog drugog vremena. Čin strukturiranog bilježenja i uspoređivanja s „ljudskim dodirom“ opservacijski modus odjednom čini inherentno političnijim od participativnog ili performativnog dokumentarca koji se takvim tradicionalno smatra.
U Ramljakovim dominantno statičnim, prosječno duljim kadrovima u kojima neki vide tek arhitekturu i lijep kadar, tj. hladan, malne kubrickovski prostor, sadržani su itekako i vrijeme, antropologija i povijest. Kino otok i Dom boraca, primjerice, kronotopski su filmovi neraskidive povezanosti vremena i prostora. Ako je Mirotvorac film o vremenu i mjestu koji su omogućili ubojstvo jednog čovjeka i njegov umalo potpuni zaborav, a Pozdrav iz Sekretarijata film o prostoru i vremenima u kojima se nesreće i zločini potiskuju iz rajske slike koju želimo emitirati, onda su Kino otok i Dom boraca (ali i Baba Višnjina 38, čija je differentia specifica tek u tome što je i narav prostora osobna, a ne kolektivna) filmovi o vremenima i prostorima koje jedni žele zaboraviti, dok ih se drugi ne mogu prestati sjećati. Ta „kino-arheologija posvećena nestalom svijetu“ (Dragan Jurak) o grupnim je i pojedinačnim odnosima prema prošlosti i njezinim tragovima koji se u suvremenom kontekstu, nerijetko kao ruine, mogu činiti posve izvanzemaljskima, dekontekstualiziranima i začudnima svima osim rijetkih čuvara njihovih uspomena.
U navedenim filmovima, baš kao i u Brodovi i dalje ne pristaju, snažno probijaju i autorova eruditska nagledanost te filmofilija nerijetko povezana s naklonošću k eksperimentalnom filmu. Njezine korijene makar se u šali može tumačiti i hereditarno – jer Ramljak je ipak pranećak Mihovila Pansinija. Retrospektiva otkriva, međutim, i redatelja igranog filma, i to onkraj kultne figure Bore Leeja. Kao što je pri prošlogodišnjem predstavljanju retrospektive Hane Jušić nezaobilazno bilo spominjanje Sonje Tarokić, u Ramljakovu slučaju to je ime Marka Škobalja, njegova vršnjaka, korežisera i koscenarista u najmanje četiri prigode, od kojih su igrani filmovi Trapula (također snažnog eksperimentalnog prosedea) i Najpametnije naselje u državi dio ove retrospektive.
Ivan Ramljak bez ikakvih je štetnih proturječja istovremeno i mediteranski bodul i urbani alternativac, čovjek s filmskom kamerom na Otoku i u Gradu – toposima koje je sam predložio kao smislene međaše svoje retrospektive u sklopu 35. DHF-a. Prva mu je to, sasvim sigurno ne i posljednja retrospektiva u prestižnom festivalskom kontekstu (povijesni primat pripada AKC-u Attack koji se te zadaće prihvatio još 2011.) i više je nego primjereno vezati je uz Dane hrvatskog filma, ne samo zbog nagrada koje je ovdje primio (da spomenemo tek prošlogodišnji Grand Prix i scenarističku nagradu za Mirotvorca, Grand Prix za O jednoj mladosti 2020. te nagradu za kameru Ivana Slipčevića u Kino otoku 2016.), već i zbog ljubavi prema manifestaciji kojoj je nesebičnu podršku pružao i u osjetljivom razdoblju njezine revitalizacije.
