Studentski film pripada posve osobitoj kategoriji: nastaje u prostoru učenja, istraživanja i iskušavanja vlastitih mogućnosti, ali istovremeno je i djelo koje se predstavlja publici, s njom komunicira i nudi joj svoju viziju na isti način kao i djelo oblikovano idejom, okom i talentom profesionalnoga autora. Uvijek je to film – sa svojim svijetom, svojim pričama, svojim likovima, svojom estetikom, rizicima i, prije svega, s vlastitim rukopisom.
Retrospektiva VERN’ovih filmova u sklopu 35. DHF-a okuplja sedam ostvarenja nastalih tijekom nekoliko generacija i pokazuje upravo tu točku prijelaza: trenutak u kojemu se obrazovni proces pretvara u autorsko stvaralaštvo.
Film je splet različitih vještina, znanja i kreativnih postupaka povezanih redateljskom autorskom vizijom. Od prve ideje i dramaturškoga oblikovanja priče, preko produkcije, režije, glume, slike i zvuka, do montaže i postprodukcije – svaki pojedini element sudjeluje u stvaranju cjeline. Film zato istodobno počiva na individualnom autorstvu i suradnji: autorska vizija određuje smjer, ali se njezina konačna forma oblikuje u susretu različitih profesija, iskustava i stvaralačkih senzibiliteta. Upravo na toj ideji izgrađen je i prostor umjetničkoga obrazovanja na Sveučilištu VERN’.
Danas ga čine tri međusobno povezana studijska programa. Filmsko, televizijsko i multimedijsko oblikovanje uvodi studente u različite aspekte audiovizualnog stvaralaštva – od filmske i televizijske dramaturgije, snimanja, režije, montaže i oblikovanja zvuka, do animacije, dizajna, multimedije i novih medijskih praksi. Transmedijska dramaturgija u središte stavlja priču: njezino osmišljavanje, strukturiranje i prilagođavanje različitim medijima, od filma i televizijske serije do videoigara, digitalnih platforma i drugih oblika suvremenoga pripovijedanja. Na diplomskoj razini Filmska i televizijska režija i produkcija povezuje dvije temeljne odgovornosti u nastanku audiovizualnog djela – onu kreativnu, redateljsku, i onu produkcijsku, koja ideju pretvara u ostvariv projekt te prati njegov razvoj, proizvodnju i put prema publici.
Takva struktura ne polazi od zamisli da postoji jedan model filma kojemu bi studenti trebali težiti. Naprotiv, cilj je otvoriti prostor različitim interesima, senzibilitetima i autorskim rukopisima te studentima omogućiti da znanja stečena u nastavi trajno provjeravaju i nadopunjuju stvarajući vlastita djela. Film se pritom uči ne samo usvajanjem teorijskih znanja i usvajanjem praktičnih alata već dominantno kroz proces stvaranja filma: pisanjem, snimanjem, režiranjem, produciranjem, montažom, pogrešnim odlukama i njihovim ispravljanjem, suradnjom i stalnim preispitivanjem početne ideje.
Filmovi okupljeni u ovoj retrospektivi možda su najbolji pokazatelj takvoga pristupa. Kratkometražni igrani filmovi Mago u režiji Dominika Čička i produkciji Monike Mišić, Šutim redateljice i producentice Sare Horvatić, Jedan je deda redateljice i producentice Ivane Gregurić, Pater familias redateljice i producentice Dine Uglešić, Sjene zločina redatelja i producenta Gorana Lovrenščaka, animirani film Šiške redateljice i producentice Dore Kvež te dokumentarni film Punim plućima redateljice i producentice Leile Elhoweris međusobno se razlikuju gotovo u svemu – u žanru, rodu, filmskom jeziku, tonu, ritmu i načinu na koji pristupaju svojim protagonistima. I upravo ta raznolikost možda je najvažnija odlika ove retrospektive. Od intimnog suočavanja sa strahom i ranjivošću, preko neočekivanih susreta među generacijama i ljudima koji naizgled nemaju mnogo zajedničkoga, do distopijskih svjetova, poigravanja žanrovskim konvencijama te animiranog poniranja u prostor nesigurnosti i samoprihvaćanja, ovim se filmovima pokazuje bogatstvo mogućnosti, poetika i načina kojima se može promišljati i oblikovati film.
Punim plućima okreće se stvarnom čovjeku i njegovu iskustvu; Šutim i Pater familias suptilno ulaze u intimne prostore svojih protagonista; Sjene zločina posežu za izraženim žanrovskim kodovima; Šiške osobnu nesigurnost prevode u nadrealni jezik animacije, a Mago i Jedan je deda, svaki na svoj način i kroz različite registre humora, u središte stavljaju susret s drugim i odnose koji se iz njega razvijaju.
Retrospektiva je stoga pogled unatrag samo po nazivu. Ona istodobno govori o procesu koji traje, o generacijama koje dolaze, o traženjima autorske rečenice, o pričama za koje je netko vjerovao da su vrijedne filma, o perspektivama koje se mijenjaju. Ovi su filmovi svoj život nastavili na festivalima, neki su primili nagrade i priznanja, svi su pronašli publiku izvan okvira u kojemu su nastali. Njihova vrijednost kao cjeline, međutim, nije samo u pojedinačnim uspjesima. Ona proizlazi i iz toga što zajedno tvore presjek različitih generacija, senzibiliteta i poimanja filma.
Sedam filmova ove retrospektive ne tvore jedinstvenu poetiku VERN’a. Upravo suprotno tome – povezuje ih različitost autorskih glasova i načina na koje njihovi autori pristupaju filmu.
Umjetničko obrazovanje pritom ne podrazumijeva oblikovanje prema unaprijed zadanome modelu, nego stvaranje prostora u kojemu autor stječe znanja i iskustva potrebna za razvoj vlastitoga filmskoga jezika.
Ozana Ramljak
