Tijekom povijesti hrvatske i (post)jugoslavenske kinematografije, groteska je postala i ostala nužan alat filmskih autora u kritičkom preispitivanju društvenih, ekonomskih i političkih promjena. Kao heterogeni umjetnički stil koji sintetizira komično i stravično te izobličuje stvarnost, najčešće se očitovala u karnevalesknim, ekscesnim i zazornim filmskim prizorima, kojima su filmaši u raznim desetljećima odgovarali na društvene transfiguracije i aberacije.
Knjiga mladog filmologa, pisca, scenarista i filmskog autora Tonija Juričića (Labin, 1990.), proizašla iz njegova doktorskoga rada obranjenog na engleskom Sveučilištu Durham, nudi panoramski presjek evolucije groteske u hrvatskoj kinematografiji i (post)jugoslavenskim kinematografijama od početka 50-ih godina 20. stoljeća do ranih godina 21. stoljeća. Manifestacije i tipovi groteske istražuju se u trima razdobljima: socijalističkom, tranzicijskom i posttranzicijskom. Pritom je u prvim desetljećima socijalizma, u kratkim filmovima Katića i Neugebauera te kod Babaje, groteska u službi satire, dok se u periodu autorskog filma i crnoga vala 60-ih i ranih 70-ih godina (Pavlović, Makavejev, Žilnik), dekadentnog socijalizma zrelih 70-ih i 80-ih (filmovi Ž. Nikolića, Papića, Zafranovića, Kusturice, Šijana, Markovića…) te u egzilantskim filmovima (Petrovića, Makavejeva i Žilnika) groteskom hrane transgresivne vizije stvarnosti. U prvom dijelu tranzicijekoja započinje s raspadom Jugoslavije groteska je u funkciji samoegzotizacije (Kusturica, Dragojević) i/ili samoviktimizacije, odnosno demonizacije Drugog (Kodar, Hitrec), a postjugoslavenski prostor prikazuje se kao sfera kolektivnog ludila i transgeneracijske mržnje. Konačno, posttranzicijska groteska kritički evaluira socijalističko nasljeđe i posljedice tranzicijskog procesa koji nastavlja opterećivati (post)jugoslavenski prostor. Pritom se redatelji poput Žilnika i Brešana koriste humorom kao regenerativnim elementom u društvu uništenom ratom i privatizacijom, dok Mladen Đorđević i Srđan Spasojević prizorima ekstremnog nasilja, u podžanru pornografskog horora, alegoriziraju život u postsocijalizmu.
Analizi svih filmova pristupa se interdisciplinarno – povezivanjem kritičke teorije, teorije filma i psihoanalize. U konačnici, Juričićeva knjiga nudi novi pristup razumijevanju reprezentacijskih kapaciteta hrvatskog i (post)jugoslavenskog filma te interakcije između prikazane stvarnosti i društveno-političkog konteksta.
Zagreb: Hrvatski filmski savez, Društvo hrvatskih filmskih autora i producenata, 2025.