Iako je Krsto Papić autor uglednih dugometražnih igranih filmova (Lisice, Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj, Život sa stricem), njegov sjajan dokumentarni opus u najmanju je ruku kvalitetom jednak igranom. Premda je dokumentarce stvarao sve do devedesetih godina 20. st., najvrjedniji su oni napravljeni u ranoj fazi njegove karijere. Ti Papićevi dokumentarci napravljeni su u stilu tada pomodne metode zvane cinéma-vérité čija je ideja bila prikazati nepatvorenu stvarnost na ekranu. Papić je doista želio prikazati stvarnost u svojim filmovima, ali je isto tako želio dati svoje viđenje te stvarnosti. Želio je razotkriti sumorne aspekte našeg društva koje je vladajuća ideologija krila i negirala, ali je želio to napraviti na razigran i duhovit način. Želio je biti neugodan, ali ne i žaloban. Rezultat su vrhunski dokumentarci u kojima sumorno i veselo supostoje, međusobno se izmjenjuju i nadopunjuju, baš kao u životu samom.
Kad te moja čakija ubode potresan je dokumentarac žestokog ritma o balkanskom običaju rješavanja sukoba nožem. Šokantne prizore Papić spretno prekida komičnim izljevima lokalnog filozofa. Te digresije ne omalovažaju tragediju, već nam pomažu da je sagledamo iz drugačijeg, manje dramatičnog kuta. Isto je tako film Čvor mogao biti samo još jedan sumoran dokumentarac o sirotinji s vinkovačkog željezničkog kolodvora. Međutim, Papić je tijekom snimanja naišao na željezničara koji iskreno vjeruje u socijalističku bajku. Njegove oduševljene izjave o ljepoti i funkcionalnosti kolodvora ismijao je uz pomoć parodijskih prizora blještavila kolodvora.
Specijalni vlakovi doista jesu sumoran film o bijesnim i tužnim gastarbajterima koje organiziranim vlakovima prevoze u Njemačku. Ali kako da se ne nasmijemo slatkorječivim izjavama organizatora prijevoza u skupom odijelu sa zlatnim prstenom i lulom koji izgleda i zvuči kao utjelovljena laž. Naime, smijati se možemo i dok plačemo. U filmu Nek se čuje i naš glas o ilegalnim seoskim radio-stanicama više se smijemo nego plačemo jer je u ovoj situaciji narod uspio pobijediti vlast. Zabavljaju nas seljaci dok stvaraju živopisne, ponekad i provokativne amaterske radio-emisije, kojima policija ne uspijeva staviti soli na rep. Činovnik koji daje izjavu o opasnostima ilegalnih stanica u ovome filmu nije ni otmjen ni slatkorječiv, već komično bezličan i suhoparan.
Papićevi dokumentarci osvojili su brojne nagrade. Na Festivalu jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu Specijalni vlakovi osvojili su Veliku zlatnu medalju za najbolji film festivala, Kad te moja čakija ubode Zlatnu medalju za najbolji dokumentarni film, a Čvor Srebrnu medalju. Filmovi Specijalni vlakovi, Čvor i Nek se čuje i naš glas nagrađeni su na tada najuglednijem svjetskom festivalu kratkog filma u Oberhausenu.
Svi filmovi na programu restaurirani su u programima digitalne restauracije Ustanove Zagreb film u suradnji s Hrvatskom kinotekom Hrvatskog državnog arhiva, a uz potporu Grada Zagreba i Hrvatskog audiovizualnog centra. Restauracija je provedena u zagrebačkom studiju Ater.
Juraj Kukoč
